Leaderboard

Prednost domaćeg terena? Zar se ne igra na webleyu? To je barem 100 kilometara razlike od njihivog stadiona ili ja imam krivi info

Karlovic - Lopez tb prvi set 2,30 3/10 Evo i od mene nešto a uskoro ću vjrj i napisati neku najavu za sutra no za sada cu uzeti samo ovo. Dva veterana kojima je ovo možda i zadnja sezona. Zna se što im je najbolje oružje,ubojiti servisi kroz kojih su i izgradili karijeru (Felicinao jos sa slajsom ali to je to), jeste zemlja ali opet mislim da bi trebali gledati pravo malo čudo da neki od tenisača napravi da vec u prvom setu napravi break,eventualno da Ivo zapadne u krizu i pljune 2 dvostruke u istom gemu ali dosta teško po meni.

U pravu si, moja greška malo sam se zbunio. Ovo je finale i ovo je jedina utakmica koja se igra na Wembleyu. Međutim, sve ostalo što sam napisao stoji. Mislim da ćemo gledati golijadu i veliku borbu na terenu.

Krvarili su za klub, rukama gradili stadion, a sad su na korak do prve lige U ČETVRTAK u 20:30 u modernoj Mercedes-Benz Areni sudarit će se Stuttgart i Union Berlin. Dijametralno suprotni klubovi će u dvije utakmice (uzvrat u ponedjeljak) igrati za zadnje preostalo mjesto u Bundesligi. Stuttgart, velikan njemačkog nogometa koji u zadnjih deset godina radi sve kako bi što prije propao, i Union Berlin, navijački, kvartovski klub s malog stadiona koji je u svojoj 113-godišnjoj povijesti bio puno važniji izvan terena nego na njemu, a nikad u ujedinjenoj Njemačkoj nije igrao u prvoj ligi. Vrhunac je to uspona Uniona, malog kluba kojemu su jedini rezultati vrijedni spomena drugo mjesto u prvenstvu 1923. godine, osvajanje kupa Istočne Njemačke 1968. i finale kupa Njemačke 2001. godine. No Union je ionako uvijek bio puno više od samog nogometnog kluba. Na krivoj strani zida Kad je podignut zid u Berlinu 1961. godine, Union se našao na krivoj strani. Dynamo Dresden, Magdeburg i Carl Zeiss Jena bili su najjači klubovi u Istočnoj Njemačkoj, ali je vlast željela jak klub u Berlinu. Stoga je po direktivi 1978. godine cijela momčad iz Dresdena preseljena u mali policijski klub BFC Dynamo Berlin. Uz podršku vlasti i istočnonjemačke tajne službe Stasi te njezinog šefa Eicha Mielkea, BFC je radio što je želio. Mielke i njegovi ljudi prijetili su protivničkim momčadima i potplaćivali suce, svi dobri igrači morali su igrati u njihovom Dynamu i u takvim uvjetima BFC je osvojio deset uzastopnih naslova od 1979. do 1988. godine. Union je za to vrijeme živio u prosječnosti, ali je redovito imao 20.000 gledatelja na stadionu i postavio se kao klub koji se borio ili pokušavao boriti protiv nepravde. Kao i Stasi, nisu ga podnosili ni navijači Dynama pa su tučnjave često bile brutalne, a navijači Uniona zatvarani. Union je jedva preživljavao, a pad Zida i ujedinjenje Njemačke dočekao je u Oberligi Mitte, tada trećem razredu njemačkog nogometa. Iako nije imao nikakve zapaženije rezultate, Union je sa svojim navijačima na malom stadionu An der Alten Försterei (Stadion kod stare šumarije), daleko od glamura Olimpijskog stadiona i Herthe, stvorio obiteljski odnos. Godine 2001. klub je osvojio prvo mjesto u trećoj ligi, a u međuvremenu je stigao do finala kupa koji je izgubio od Schalkea. Sljedeće tri sezone igrao je u 2. Bundesligi, ali novca više nije bilo i 2004. godine Union je bio pred gašenjem. Darivali krv i novac donirali klubu Za spas je trebalo dva milijuna eura koje klub nije imao ni u tragovima i onda su uskočili navijači. Organizirali su kampanju “Krvarimo za Union” i njih nekoliko tisuća dalo je krv. Novac koji su dobili donirali su klubu i tako ga spasili od sigurnog propadanja. Klub je preuzeo lokalni navijač i biznismen Dirk Zingler i vratio klubu kakvu-takvu financijsku sigurnost. Skupih igrača i velikih transfera nije bilo ni onda ni danas. Union je funkcionirao kao samoodrživ klub kojemu je glavna namjena bilo druženje i zabava njegovih navijača koji su stadion u šumi punili na baš svakoj utakmici. Iako se Union spasio od gašenja, rezultati su bili očajni pa je 2004. ispao u treću, a godinu kasnije i u četvrtu ligu. Ipak, odmah su osvojili prvo mjesto i vratili se u 3. ligu iz koje su 2009. godine ušli ponovno u 2. Bundesligu i do danas nisu ugrozili svoj status. U sezoni kad se vratio u drugoligaško društvo, Union je morao rekonstruirati svoj stadion, ali tanki klupski budžet nije omogućavao nikakve investicije. Zingler je jasno rekao da bez pomoći navijača ne može ništa, a njima je trebalo nekoliko dana da se organiziraju. Stotine navijača zajedno su utrošile 140.000 radnih sati i golim rukama obnovile vlastiti stadion kakvih više nema u Europi. Od 22.012 mjesta samo je 3500 sjedećih, a sve ostalo su stajaća mjesta. Tribine su stisnute uz teren, a atmosfera je fantastična. Tijekom najave momčadi nakon svakog pročitanog imena navijači uzviknu “Bog nogometa!” Kad Union ima slobodan udarac, a protivnici postave živi zid, tribine urlaju “Srušite zid!” aludirajući na onaj notorni, berlinski. Na njihovom stadionu najviše se uvijek cijenila odanost i osjećaj pripadnosti zajednici, što je jako dobro osjetio i bivši Rijekin kapetan Damir Kreilach koji je u Unionu igrao od 2013. do 2018. godine. Odigrao je 157 utakmica i bio je jedan od najboljih Unionovih igrača s kojim je 2017. godine u tijesnoj borbi ispustio treće mjesto i dodatne kvalifikacije za Bundesligu. Ne žele odustati od svojeg modela Veći iskorak nije bio ni moguć jer Union nije mogao ulagati u momčad. Najskuplji igrač bio je i ostao Sebastian Polter kojeg je Union u siječnju 2017. godine vratio iz QPR-a za 1,6 milijuna eura. Fantastičan, iskonski nogometni model dugoročno je u današnjem vrhunskom nogometu vjerojatno neodrživ, ali Zigler i njegovi navijači od njega ne žele odustati. Zigler je predsjednik, ali klub je u vlasništvu navijača po modelu "50% + 1". “Cilj je do 2021. godine ući u Bundesligu, ali to želimo napraviti da ne odstupimo od naših ideala. Nogomet bi trebao biti ovakav kakav je kod nas i želimo pokazati svima da se i tako mogu ostvarivati dobri rezultati”, rekao je nedavno predsjednik kluba. Prošle sezone završili su osmi, a ove su u zadnjem kolu ispustili izravni plasman u Bundesligu. Morali su pobijediti Bochum u gostima i nadati se kiksu Paderborna. Njihovi konkurenti su izgubili, ali je Union odigrao samo 2:2 u gostima kod Bochuma (nakon što je gubio 2:0) i završio u dodatnim kvalifikacijama u kojima će igrati s posrnulim Stuttgartom. Šanse mu nisu prevelike, a samo dva drugoligaša su od 2009. godine do danas u dodatnim kvalifikacijama izbacila prvoligaša. Ne uspije li ni Union, u malom klubu iz Berlina neće se ništa promijeniti. Navijači, kojih je na kup utakmici u Dortmundu 2016. godine bilo 13.000., i dalje će bodriti svoj klub i organizirati na stadionu u šumi razne akcije važne za zajednicu. Poput zajedničkog pjevanja božićnih pjesama koje je jedan navijač pokrenuo još 2003. godine. Na prvi Božić došlo je njih 89, a na zadnjih čak 17.000 navijača. Ili će gledati zajedno utakmice kao što je bio slučaj 2014. godine. Tada je Union pozvao svoje navijače, ali i sve druge ljude dobre volje da tijekom Svjetskog prvenstva na stadion donesu svoje kauče, naprave zajedničku dnevnu sobu i zajedno gledaju put Njemačke do svjetske titule. Kako god završile ove dvije utakmice sa Stuttgartom, klub poput Uniona i dalje će biti jedan od rijetkih pobjednika u današnjem modernom nogometu. Sigurno bi im dobro došli deseci milijuna eura od ulaska u Bundesligu, ali i bez njih će na An den Alter Förstereiju sve biti kao i prije. Izvor: https://www.index.hr/sport/clanak/krvarili-su-za-klub-rukama-gradili-stadion-a-sad-su-na-korak-do-prve-lige/2087696.aspx